Jedna od trenutačno najvećih dnevnica daje se u Osijeku, ali taj posao zahtijeva i posebne vještine.
Leteći perači prozora glavna su atrakcija u Osijeku gdje peru stakla na jednoj od najviših zgrada. U njihovom poslu najvažnija je sigurnost, a za nju je potrebno predznanje. 'Potrebno je savladati speleo-alpinističke tehnike kojima se mogu takvi pristupi užetom izvesti i, naravno, želja za radom. Čovjek ovo mora voljeti', kazao je Marko Župančić
Doza straha, kod letećih perača prozora, kako se nazivaju, uvijek je prisutna. 'Nekad više, nekad manje. Nekad se probudite takvi da vas je malo više strah nego dan ranije', kazao je Roman Ečimović. Svakodnevnim radom na visini i do 100 metara, ovim dečkima život doslovce visi o konopcu.
No, stakla se peru i iznutra. S dnevnicom od oko 100 kuna, studentica Tanja Domenčić zarađuje za školarinu. 'Čisto da se za fakultet zaradi, no lakše je prati iznutra nego izvana, što ovi dečki rade, iako bi htjela probati. Nije baš svejedno kad pogledaš dolje', kazala je.
No, za bolju zaradu i pogled s vanjske strane ipak će joj trebati malo više hrabrosti.
Izvor: Dnevnik.hrAlpinisti osvajaju Eurodom
kantom, krpom i brisačem
Direktor Alticoma Dejan Ečimović svoj je hobi pretvorio u posao i za sebe i za brata Romana, koji također visi s Eurodoma s vodom u kanti, krpom i gumenim brisačem za stakla u ruci (sve zajedno umnogome je lakše od tri-četiri tone, koliko uže, kažu, može izdržati). No, na pranju više od 7.000 četvornih metara staklenog tornja zaposlio je i kolege na ovom neobičnom, naoko jednostavnom, ali ipak vrlo ozbiljom poslu (pa neka se sada muškarci usude boljim polovicama reći kako su kućni poslovi jednostavni).
Dok mašu krpama sat i pol, koliko traje jedan spust (s pranjem) po fasadi od vrha do podnožja Eurodoma, vrijeme im brže prolazi u razgovoru s kolegama Markom Župančićem iz Lošinja, Antom Šušnjarom iz Zagreba i Bojanom Kukushovim iz Štipa. Iako gotovo da i nema visoke zgrade u Hrvatskoj koju nisu "izglancali" hrvatski perači, zapravo je među njima "najveća faca" makedonski kolega.
- Od naših studentskih dana, kada smo počeli s ovim poslom, prali smo i osamdesetak metara visoke zgrade. No, ekipa je sada pojačana iskusnim Štipljaninom koji je "sišao" s američkih nebodera - kaže Dejan.
Na pitanje što mu je trebalo da se, kad mnogi odlaze iz Hrvatske trbuhom za kruhom, on doseli u Lijepu Našu i uništi si šansu za ostvarenje američkog sna, Bojan u šali odgovara kako ga je "upropastila" žena, Hrvatica u koju se zaljubio. Bojan je sve donedavno uživao u panorami grada Chicaga perući dvjestotinjak metara visoke "zgrade od stakala". U početku je, kaže atraktivno, a kasnije taj posao kao i svaki drugi postaje rutina. Slično je, kažu nam alpinisti perači, i sa zaradom
– prije se moglo zaraditi jako dobro, a sada je taj posao, prema njihovu mišljenju, podcijenjen.
Sredili su si i međunarodne licencije jer su htjeli u Katar, ali su odustali kad su čuli da tamo baš i ne cvjetaju ruže. Tu su i snalaze se, pa kad nema posla na prozorima, hvataju se fangle, mistrije i zidarije - popravljaju manja oštećenja na fasadama, da prežive zimu.
Tanja Dumenčić studentica je socijalne pedagogije koja si zarađuje za džeparac perući stakla, ali samo iznutra. Zarada je manja, pa mašta kako bi se i ona jednom, kao kolegica iz Rijeke za koju je čula, mogla okušati s druge strane stakla.